Zaklada dr.sc. Jadranko Crnić

Dežmanova 10, Zagreb

tel: 00385 (1) 2357 501

fax: 00385 (1) 2357 601

info@zakladajadrankocrnic.hr

Europa u Novom Vinodolskom 1288. godine

Uvod

U naslovu jedne knjige pročitao sam: Prošlost je teško pitanje. Nisam se s time mogao složiti. Mnogo bliži mi je bio Ciceron sa svojom čuvenom uzrečicom koju obično citiramo tek djelimice, a koja u cijelosti glasi:

Historia (est) testis tempôrum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis.
(Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine.)

Dokaz tome naći ćemo u našoj povijesti, a posebno je, s mnogih današnjih aktualnosti, rječita hrvatska pravna povijest. Na to su me početkom ove godine, točnije na nadnevak 6. siječnja 2008., uputile dvije značajne godišnjice.
vz1.jpg
Vinodolski zakonik

Vinodolski zakonik

Prva je što je to dan kada je 6. siječnja 1288. godine, dakle pred 720 godina, posebno povjerenstvo, koje je kao svoje predstavnike Skupština Vinodolaca izabrala među devet Vinodolskih općina: Novigrad (Novi Vinodolski), Ledenice, Bribir, Grižani, Drvenik, Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik, sastavilo popis njihovih pravnih običaja. Bio je to popis, u biti po svom sadržaju iskaz o svekolikoj, mogli bismo kazati, političkoj, gospodarskoj, pravnoj povijesti Hrvata na području tih općina.

Tako je nastao prvi tekst hrvatskoga srednjovjekovnog statutarnog prava na hrvatskom jeziku (čakavski dijalekt) i hrvatskom pismu (glagoljici). S punim opravdanjem možemo utvrditi da je to povjerenstvo imalo, uz ostalo, u vidu zaštitu interesa općinara vinodolskih općina. Dovoljno je upozoriti samo na neke odredbe Vinodolskog zakona kojima se štiti stanovništvo od samovolje nadređene vlasti:
  • ni jedna optužba nema veće kazne od šest libara (čl. 39.);
  • Vinodolski zakon ne poznaje ni starije dokazno sredstvo božjeg suda, ni novije dokazno sredstvo torture, koje je već u doba njegova donošenja bilo poznato i primjenjivano u Europi, u velikom broju zemalja koje danas čine Europsku uniju;
  • Vinodolski zakon naročito naglašava punu pravnu ravnopravnost svih stanovnika, pa čak i pastira i orača i drugih ljudi (ako su) dobra glasa (koji stanuju) izvan grada.
Privrženost pravu i vladavini prava, jedna je od temeljnih osobina povijesnog bića hrvatskog naroda.
O tome svjedoči i Vinodolski zakon, ali dokaz da je hrvatski narod uvijek pripadao europskom civilizacijskom i kulturnom krugu i da su u njemu živjele i žive moralne, intelektualne i političke snage koje su takvu orijentaciju poticale i nosile, su i brojni drugi dokumenti kojima je u Hrvatskoj uređivana jedna od danas najvećih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske - vladavina prava. To su brojni statuti, pa uz Vinodolski zakon navodimo tek neke kao što su Korčulanski statut iz 1214. godine, Statut Grada Splita iz 1312. godine, Poljički statut iz 1333. godine, Senjski statut iz 1388. godine, Vrbnički statut iz iste godine i drugi.

Naša svakodnevnica prepuna je problematike vezane uz ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju. Ne poričući joj važnost, ipak smatram potrebnim kazati da bi u svim skupovima koji se time bave trebao postojati zajednički naziv: Europa u Novom Vinodolskom 1288. godine. To nam već odavna otkriva legenda naše pravne znanosti akademik Lujo Margetić, kada uporno, pa tako i u svom četverojezičnom izdanju Vinodolskog zakona upozorava na sljedeće: "Ne može biti slučaj da je najstariji švicarski ugovor između kantona Uri, Schyz i Unterwalden iz 1291. godine, dakle jedva tri godine nakon našega Vinodolskog zakona. Ne može biti slučaj, nadalje, da je teritorijalna veličina toga najstarijeg švicarskog saveza bila oko 50 km2, tj. približno onoliko koliko i veličina vinodolskog teritorija od Grobnika do Ledenica. Ne može biti slučaj da i Švicarci imaju raniji nesačuvani ugovor iz približno 1270. godine, dok se po našim analizama nesačuvani Vinodolski zakon može datirati približno u 1260. godinu.

vinodolski-s-3.jpg
Ali, postoje i razlike. S jedne strane Vinodolski je zakon pravno neusporedivo bogatiji od osnovnog teksta švicarske konfederacije iz 1291. godine. Bogatstvo, složenost i slojevitost Vinodolskog zakona još nisu ni izdaleka istraženi, pa će na njemu moći i morati raditi još mnoge generacije pravnih povjesnika. Najveća je vrijednost Vinodolskog zakona u njegovu slojevitu i začuđujuće bogatom pravnom sadržaju. I odmah se postavlja pitanje: odakle su Vinodolci crpili i preuzeli tako složenu i tako bogatu pravnu problematiku? Je li narodni genij Vinodolaca samostalno i "samoniklo", kako se to više puta kaže, stvorio pravne norme i pravne institute kojima tako obiluje? Mislimo da nije i da se može lako dokazati da su se Vinodolci obilno i drage volje poslužili svim onim pravnim rješenjima koja su im bila na bilo koji način poznata, da pritom oni nisu ni najmanje pravili neke razlike između domaćeg, samoniklog i autohtonog zakonodavstva i rješenja koja su im nudili susjedni pravni sustavi, kao i da su u tom pogledu bili društvo potpuno otvoreno svim utjecajima koji su im se činili korisnim." Posebno treba istaknuti one odredbe koje su štitile dostojanstvo žene. Među njima je i odredba čl. 27. Vinodolskog zakona. Ona glasi: Nadalje, ako bi muškarac ženi zbacio hovrlicu ili pokrivaču s glave zlonamjerno te bi se (to) moglo dokazati trima dobrim muškarcima ili ženama, plaća 50 libara, ako se tužba odnosi na to, od čega gospodin knez dobiva 40 soldina (a) ona kojoj je učinjena sramota, 48 libara (čl. 27.). Ako pak zbaci žena ženi spomenutu pokrivaču, plaća 2 libre dvoru, a onoj 2 ovce; ako pak tamo nije bilo dobrih svjedoka, neka priseže onaj koji taji da je to učinio i neka je slobodan - (čl. 28.).
I nadalje, ako koji muškarac ili žena reče nešto nepodobno ili izgovori psovku nekomu muškarcu ili nekoj ženi te se (to) može dokazati jednim vjerodostojnim svjedokom, muškarcem ili ženom, ako tamo nema (više) svjedoka, plaća dvoru 2 libre, a strani kojoj je (to) rekao 2 libre - (čl. 29
.)."

vinodolski-detalj-3.jpg

I na kraju...

Čitajući Vinodolski zakon, ali i u bilješci br. 3. navedeno djelo Ðorđa Milovića naići ćemo na niz odredaba koje se odnose bilo na procesnu disciplinu u postupcima zbog povreda običaja, pa sve do one, čini se vječno aktualne, koja u članku 54. Vinodolskog zakona zabranjuje odvjetnicima primanje nagrade veće od propisane. Gotovo bismo mogli reći: Nihil novi sub sole.